Ne znam kada sam zadnji put pila to gazirano piće (gazirano izbjegavam), ali nekako njezin okus i sada osjećam pa to na neki način budi u meni uspomene na zadnje školske dane pred ljetne praznike. Danas djeca za odličan uspjeh i pohvalnice dobiju na dar mobitel, bicikl, role..Meni je sjećanje na zadnji, vrući školski dan uvijek i ponovno vezan uz cocktu.
U vrijeme kada je to bilo možda jedino bezalkoholno piće na tržištu one nam zemlje, bilo je pravo zadovoljstvo i luksuz to sebi priuštiti.
I sada mi je pred očima slika moje majke koja nestrpljivo čeka mene i sestru pred školom ili obližnjom jedinom trgovinom (Poljoprivrednom zadrugom) želeći što prije vidjeti naše ocjene. Nasmijana je gledala naše svjedodžbe, a onda...kupi nam tri cockte, svakoj po jednu: nama za petice, njoj za udio i trud u cijeloj priči.
Dok smo raspravljale o ocjenama, cockte su se hladile u malom Obodinu u našoj kuhinji.
Majka bi zbog vrućine zamračila sve prozore u kući, valjale smo se po krevetu, čekale da se cockte ohlade i uvijek u takvim trenucima sreće i opuštenosti moja majka mi je izgledala kao jedno veliko, nasmijano dijete ravno nama dvjema..
Nakon ispijanja dugo očekivanoga pića uslijedilo je spuštanje do rijeke i prvo ljetno kupanje.
To su zbilja bili dani bezbrižnosti i sreće u tako malim, sitnim stvarima.
Danas, kada djeca svakodnevno dobiju ono što je moja generacija dobivala samo u specijalnim prilikama, pitam se jesu li to došla neka bogata vremena? Ja sam baš tako zamišljala bogatstvo i rasipnost, baš ovako kako nam je sada. Stalno slušam kako smo siromašni i u strašnoj krizi...ja se uopće ne osjećam tako beznadno iako živim knap.Mislim da smo potpuno izgubili mjerilo za pravi sustav vrijednosti, više novaca, manje duha!
A mene je tako veselila jedna, jedina cockta koju je peticama trebalo zaslužiti!
Ova sjećanja koja me preplave na kraju svake školske godine podsjete me zapravo koliko sam sretna i da sreću ne treba tražiti na krivim mjestima i u krivim stvarima.
Pitam se je li cockta u ovom mom slučaju prisjećanja postala madeleine kolačić? ....
JASTUČNICA
Neću reći kako sam u „rovanju“ po ormaru i sređivanju posteljine na nju naišla pa su me preplavile emocije i sjeta. Ništa od Proust-ova zapleta! Sve je išlo obrnutim smjerom. Ne znam zašto mi se to u posljednje vrijeme dešava, ali često mislim na pokojnu baku, majku svoga oca. Teško je, doduše zvati bakom nekoga koga nikada nisi vidio, ni vlastiti sin joj se ne sijeća lica. Ona je umrla 1939. kada je moj otac imao tri godine i ono malo blijedog sjećanja na nju izbrisalo je vrijeme.
Znam da sam kao dijete često zapitkivala pok. djeda o njoj. Pošto je i on rano otišao na onaj svijet, više nisam ni sigurna što je činjenica, a što je moja mašta. Tako i pitanje bakina groba ostaje i danas enigma. U to vrijeme (njezine smrti ) nitko nije imao vlastitu grobnicu, cijelo selo se sahranjivalo u zajedničke grobnice i nisam sigurna što mi je djed pričao....prvi grob s lijeva, prvi s desna, grob s rednim brojem 1...nemam pojma. Ja palim svijeću na broj 1 jer je to potpuno blizu našoj sadašnjoj grobnici pa mislim da je to prst sudbine i da je to baš tako. 
E, da se sada vratim na početak. To neprestano razmišljanje o baki natjeralo me da u ormaru potražim ono jedino materijalno što imam od nje: ručno izrađenu jastučnicu sa njezinim monogramom u sredini. Odlučila sam od nje napraviti sliku. Nešto što je izrađeno prije više od 80 godina brzo bi se raspalo i uništilo na jastuku. Mislim da će jastučnica postati lijepa, jedinstvena slika.
Mnogi su mi tijekom odrastanja govorili da osim što nosim njezino ime i fizički joj veoma sličim. To mi je drago čuti iako moj otac to ne može potvrditi....
Ne znam zašto mi je stalno u mislima netko tko mi je trebao biti baka, a to nije postala jer eto to ne možeš biti sa tridesetak godina....
Kuća ili dom
„Ti nikada nećeš otići iz ove kuće, čak i kada je fizički napustiš i odseliš“. Zamislila sam se nad ovom tvrdnjom svoga supruga. Toliko dugo sam na istom mjestu i istoj kući da više i ne znam volim li ili mrzim što se to tako desilo.
Ne želim ništa idealizirati, nemam razloga biti ni euforična, koga je usrećilo nešto materijalno? Zapravo, na preseljenje treba gledati realno, nimalo nostalgično se osvrtati iza sebe, prestati upadati u sentimente koji neminovno dokazuju kako starim. Počela sam puštati korijene i pomalo sumnjati u svaku svoju odluku. Jedino u što sam potpuno sigurna je to da nikada nisam prestala žaliti što sam nakon studiranja napustila grad koji sam toliko voljela, a zbog spleta okolnosti opet završila na svome „ognjištu“.
I sada sam tu gdje jesam, dozvolila da mi se prošlost i djetinjstvo usjeku u dušu i još me više vežu uza se.
Selim u stan duplo veći od sadašnjeg, mijenjam susjede i odlazim toliko daleko od sadašnje kuće da bi ljudima u većem gradu bilo smiješno reći da se nešto bitno mijenja, kao da selim nekoliko ulica dalje u istom mjestu stanovanja. To je smiješno i mome mužu koji je sedam puta preseljavao....Divim se njegovoj sposobnosti prilagodbe. Nadam se da ni sama nisam preslaba i prestara za isto. Hoće li mi nova kuća zbilja postati dom?